(Ovaj tekst prepisan je iz knjige "Kći Lotršćaka" Marije Jurić Zagorke.)
 |
| Kula Lotršćak, Grič - Zagreb |
- A tko je ta banica? - Upita Vojnić zelingradski svog kuma staroga Bolteka.
- Vidi se - odgovori stari brkati purgar - da nisi, kume, Gričanin kad pitaš takvu stvar. Stara je to zgoda kako je postao naš slavni grad. Hajde, Smolko, kazuj o banici neka čuje, al i nama neće biti krivo. Lijepo je slušati kako je bilo nekoć kad nas još nije bilo.
- Dobro, pričati ću vam.
- Mandušo - oglasi se Plemenščak - dok on priča, priredi svjetlo, a ja ću u toranj. Bit će vrijeme cinkušu.
Djevoka ustane i pođe u kuhnju da ispuni očevu zapovijed, a on sam pođe u toranj ostavivši goste u komori.
Napeta znatiželja ušutkala je purgare i svu pozornost obratila gradskom prezivaču Smolku. On se nakašlje, podupre rukom o stol i stade pričati glasom koji je kroz tamu zvučao svečano:
- Prije Bog zna koliko stotina godina bio je tu gdje je sada naša slavna varoš pusti brijeg. Jednog dana uzjaše mladi hrvatski ban negdje daleko bijelog konja i s nekoliko svojih vitezova pođe na put. Ide ban. Ide i dođe u ovaj kraj. Putem nigdje nje našao vode i žeđ mu osušila usta. Samo što ne izdahne. I njegove vitezove bacila žeđ s konja pa kao da su mrtvi. Ali mladi se ban još drži, ide naprijed, ide i dođe baš tu ispod brda gdje je sada Manduševac. Spazi mladu lijepu djevicu. Stoji ona s vrčem u ruci, a kraj nje teče živo vrelo. Voda kao srebro! Ban hoće da potrči k vrelu, ali ga žeđ slomi. On padne na zemlju pa uzdahne: "Oj, djevo, tko si?"
A ona se oglasi pa kaže: "Manda mi je ime."
"Man - dušo - zagrabi...!" Više nije mogao i klone kao mrtav. Djevojka napuni vrč srebrne hladne vode, prhne poput ptice k nepoznatom vitezu i milo mu govori:
"Napojit ću te, mladi junače, ali znaj: tko se napije s ovog vrela, ne može više nikada ostaviti ovaj kraj!" I ona ga napoji, a on kao da je srknuo život. Snaga mu se vrati, digne se i stane na noge. Djevojka napoji i njegove vitezove i svi kao da su uskrsnuli: živi, zdravi i vedri. Ali ne mogu da idu svojim putem.
Gledaju lijepu goru i divan kraj i stoje. Baš kao da su zarobljeni. I tako mladi ban ostane tu. Oženi se Mandušom zlatokosom, sagradi na ovom pustom brdu slavni grad sa sedam tornjeva, prozove ga Zagreb, a vrelo koje mu povrati život Manduševac. I banica Manduša zalijevala je vrtove i vinograde čudotvornom vodom iz Manduševca i nikad nije bilo suše, sve je cvalo i rodilo.
Jednog dana dođe mladom banu u posjet rođeni brat. Kad je ovaj vidio kako mu brat uživa lijepu ženu, sjajni grad i rodne vinograde, zameo se u njemu jal.
Bilo je to uvečer. Banica sama, jalni brat hoće da otme banicu i razori grad. Ali banica Manda potrči u kulu i stane zvoniti u Lotršćak da dozove svog muža. Ban osvane, a rođena se braća pobiše. Jedan drugome zarine mač u prsa. Obojica izdahnu a da se nisu izmirili. Žalostila se jadna banica i poletjela na Manduševac da se baci u zdenac. Ali se iz njega najednom uzdigla vila manduševačka, u ruci joj zvijezda Danica, pa ti ovako reče nesretnoj banici:
"Ne ubijaj se, banice Mandušo, već idi u kulu Lotršćak i kad odzvoni zvonce, skini s neba zvijezdu Danicu pa svijetli i traži duše zavađene braće. Traži ih u gradu, u kulama, dvorima, svuda. Ne nađeš li ih tamo, poleti nad gričke tornjeve. Kad ih nađeš, tada ih pomiri. Jer znaj: dok ih nisi našla i pomirila, nikad u tom rodu mira ni sloge!"
I tako vam od tada svake večeri kad zazvoni cinkuš, izlazi i Lotršćakove kule duh banice Manduše, raspletenih zlatnih kosa, u ruci joj zvijezda Danica i traži duše zavađene braće, traži ih, traži...
Pripovjedač stane. U mračnoj sobi sve je tiho, a gore s tornja ječi malo zvono tihano, nježno kao bujna pjesma iz stare davnine. Purgari se ne miču, ne dišu, šute i slušaju zvuk zvona što struji zrakom i pjeva svoju večernju pjesmu kao da priča prastaru priču i dozivlje banicu Mandušu...
 |
| Zdenac 'Manduševac', Trg bana Jelačića - Zagreb |
Priredio: Neven Iveta
